Podzemne vode kroz istoriju

Nalaženje vode za piće, vodosnabdevanje i navodnjavanje je preduslov razvoja svake ljudske zajednice. Od najstarijih civilizacija, zahvatanje podzemnih voda je bio uslov opstanka i ekonomskog napretka. Zahvatanje podzemnih voda pominje se u indijskim epovima Mahabharata i Ramajana (Limaye, 2012). U Starom zavetu, na putu Izrailja ka obećanoj zemlji, Mojsije pronalazi vodu iz stene (Druga knjiga Mojsijeva – 17. glava).

Stari Grci i Rimljani usavršavaju zahvatanje i transport vode akvaduktima do većih gradova kao osnovu ekonomskog razvoja. U kasnijim vekovima najčešći način obezbeđenja voda za piće jeste kopanjem bunara i zahvatanjem sa vrela. Vekovna prisnost naroda koji žive na Balkanu sa podzemnim vodama ogleda se i u brojnim narodnim izrekama. Prema narodnoj poslovici „voda je ukusna i zdrava ako prođe sedam kamenova“. Skrivena poruka ove mudrosti ukazuje da se podzemne vode prečišćavaju filtracijom – kretanjem kroz stene u podzemlju.

savabunar
Bunar sv. Save u manastiru Hilandaru na Svetoj Gori - prema predanju ovaj kopani bunar nije presušio od vremena gradnje manastira krajem XII veka (foto: N.Marić)

Na postojanje svesti da kvalitetna voda predstavlja preduslov za razvoj zajednice na našim prostorima ukazuje Kazneni zakon iz 1850. godine  koji je potpisao Knez Aleksandar Obrenović (član 64. ovog zakona):  „Koi u bunar, kladenac, reku, potok otkud opština pijaću vodu zaita ili gdi stoku poi, mrcinu, đubre, ili drugo što nečisto baci, čim bi se voda opoganila, da se kazni prostim ili strogim zatvorom od 3 do 10 dana, i da se natera da bunar, kladenac, reku očisti“.

U monografiji „Podzemne vode – izdani, izvori, bunari, terme i mineralne vode“ iz 1897. godine, Svetolik Radovanović daje zanimljiv zapis o izradi arteskih bunara: „Glavna je stvar u tome, da se bušenjem ispod kakvog neprobojnoga sloja uđe u kakav sloj peska ili šljunka, u kojem se voda nalazi pod tolikim pritiskom, da može sama od sebe da kulja na površinu terena. Ovakve bunare su davno i davno gradili Misirci, a isto tako i u Kitaju su oni od pamtiveka u upotrebi. U Evropi su ovakvi bunari počeli da se grade tek u prvoj polovini XII veka, i to prvo u Francuskoj, u provnicniji artoaskoj (Artois) te se s toga i nazivaju arteski“.  

Razvoj tehnologije tokom XX veka doveo je do ubrzanog napretka metoda za bušenje. Moderne garniture za bušenje na mašinski pogon omogućavaju izradu bušotina i bunara dubine više stotina, pa i hiljada metara. Samim tim, bušeni bunari su u značajnoj meri zamenili kopane. 

Uzorkovanje jezgra stenske mase tokom istražnog bušenja sa dubine oko 150 m (foto: Z. Nikić)
Izgled modernog vodozahvata podzemnih voda - bušeni bunar od nerđajućeg prohromskog čelika sa senzorima za elektronsku regulaciju crpenja (foto: D. Andreev)

Prema dostupnim podacima, do sada najdublja izvedena bušotina na svetu je OP-11, ukupno izmerene dubine 12 345 m, izvedena je 2011. godine u okviru projekta Sahalin I u Rusiji. Ipak, treba naglasiti da se eksploatacija podzemnih voda sa dubina većih od 800 m još uvek ne smatra ekonomski isplativom.

Preporučena literatura:

Dragišić, V., Živanović, V., 2014. Opšta hidrogeologija. Univerzitet u Beogradu Rudarsko-geološki fakultet, Beograd

Nikić, Z., Pavlović, R., 2012. Hidrogeologija i geomorfologija. Univerzitet u Beogradu, Šumarski fakultet, Beograd

Radovanović, S., 1987. Podzemne vode – izdani, izvori, bunari, terme i mineralne vode, Srpska književna zadruga, Beograd